izvor: tačno.net
Znaš, davno sam odabrao ovaj moj
disidentski put. Neki ga, eto, nazivaju kontroverznim. To moje
disidentstvo, uglavnom je moja osobna pobuna ne samo protiv korumpiranog
i manje više zločinačkog političkog sistema, temeljenog na diobi moći
elita s jedne strane i na brutalnom neoliberalnom kapitalizmu kao modelu
društvenog uređenja, koje elitama služi kao mehanizam održavanja
pozicija moći. Disidentstvo je, dakle, neka vrsta izbjeglištva savjesti,
koje nam ostaje kao jedini izbor pred većinskim opredjeljenjem lažima
izmanipulirane većine. Imate tu jedan paradoks na kojem sistem temelji
dobar dio samoodrživosti vlastite moći. Radi se o nesposobnosti većine
da zdravorazumski odlučuje sama o sebi. To je to je, pogotovo na ovim
našim prostorima, manje više izmanipulirana, šizofrena, histerična,
posvema fobična masa, koja i nije u stanju biti ništa drugo nego igračka
u rukama elite. Zato bi biti dio takve većine, koja je počesto i
nacionalistička, šovinistička, ksenofobična, nekakva ultravjernička,
bilo prvo ljudski neprihvatljivo, intelektualno neodgovorno, pa time i
nemoguće za bilo koga tko još u ovoj histeriji može razmišljati
vlastitom glavom. Zato, vidiš, vjerujem da je disidentstvo duboko,
intimno, usamljenički put. Jer možda jedino tako i možeš ostati
disident. Na neki način, po definiciji sam protiv svih i sam protiv
svega. To znači u ovakvim društvima kakva su ova naša tranzicijska, biti
izbjeglica savjesti. Osobno to smatram ultimativnim činom odgovornosti
da nastojiš ostati čovjek. Ne hrabar, jer nimalo ne vjerujem u taj
arogantni, bahati, samodopadni koncept hrabrosti. Nego human. Izabrati
humanost suprotstavljenu svakoj hrabrosti, po meni je to nekakav vrhunac
disidentske odgovornosti suprotstavljanja s jedne strane sistemu, s
druge strane elitama kao centrima moći i s treće strane većini, koja je
samo mašinerija održanja moći elita.
Disidentstvo jest osamljeništvo. Jer
moraš prihvatiti sam sa sobom činjenicu da te više nitko ne prihvaća kao
svog, moraš se pomiriti s time da ti i nisi ničiji, moraš prihvatiti
ulogu dežurnog negativca, redikula, državnog neprijatelja i društvenog
izopćenika. Moraš prihvatiti to da ne postojiš ni za koga, osim za one
koji će manje ili više krišom čitati tvoje tekstove i komentare, slušati
tvoje sve malobrojnije javne nastupe. Ali istovremeno moraš pristati na
izazov izolacije. Potpune izolacije. Do statusa zabranjenog čovjeka.
Čovjeka kojem se ne spominje ime. Osim u negativnom kontekstu. Čovjeka
čiji se tekstovi i izjave ne citiraju. To je status živog mrtvaca. Za
sve osim za sebe samoga. Jer dok te tako živoga sahranjuju, u te svoje
grobove iskopane predrasudama, mržnjom, nerazumijevanjima, vrištiš,
urlaš, ne pristaješ na šutnju šutnji usprkos. Ne pristaješ biti ušutkan i
onda kada više ne postoji otvor tog tvog nezatvorenog zatvora u kojeg
su te okovali. I tek tada shvatiš taj koncept apsolutne slobode kao
otpora osobnog disidentstva protiv Njih! Svih njih! I protiv svega što
predstavljaju!
To su moji intimni razlozi zbog kojih
nikada ne obraćam pažnju kako na moj novinarski i javni rad reagiraju
tzv. „narodne mase“. Jer dok su oni mase, mi smo na potpuno suprotnim
stranama. Dok su oni masa, nikada me neće razumjeti okovani
kolektivitetom kojem stereotipno pripadaju i u kojeg su se nehumano
asimilirali zbog straha da ne budu izolirani ovako kako sam ja izoliran
zbog onoga što radim i zbog toga kako javno djelujem. Mase nikada ne
mogu donijeti nikakve stvarne promjene. One mogu donijeti promjene vrlo
kozmetičke prirode, kao smjene vlasti i razno razna rušenja režima. Ali
elite kao centri moći uvijek imaju spremne svoje scenarije i za takve
situacije, imaju svoje „spavače na klupi“ upravo u toj masi, ali i u
političkim i ekonomskim nomenklaturama i u biti umjesto promjena, masa
svojim takvim rušenjima samo doprinosi modelu samoodržanja elita na
pozicijama moći i osigurava nedodirljivost tih centara moći, bez čijeg
rušenja nema niti stvarnih promjena. Tome smo barem svjedočili više puta
na Balkanu od 1989. godine do danas u kontinuitetu. Većina, nekako, ne
može biti ništa drugo nego većina, i na izvjestan način to je to njeno
prokletstvo.
Ta masa, osuđena na to da bude većina,
nije u stanju više ostvariti nikakve promjene. Oni su toliko zaluđeni da
vjeruju samo u taj svoj kolektivitet, čija se snaga temelji na tom
poremećenom konceptu hrabrosti, zato je u ovim našim društvima sve manje
istinskih disidenata, a sve je više onih koji pod svaku cijenu žele
podršku mase, žele podršku većine. A to sa disidentstvom, sa slobodom
nema nikakve veze. To je taj društveni koncept podilaženja većinskoj
gluposti kao općeprihvatljivoj društvenoj dogmi. Baš to. Kada glupost
postane dogma na kojoj počiva funkcioniranje jednog društva, onda takva
većina više ne može biti ništa osim masa glupana koji ma koliko se
trudili više ništa u biti ne mogu razumjeti. Oni se fasciniraju
autoritetima. I sanjaju o novim vođama. Jer nisu naučili biti slobodni.
Oni naprosto ne znaju biti slobodni. I ne prihvaćaju slobodu. Sloboda im
dođe kao neko strano tijelo. I još gore. U svojoj su gluposti izmislili
taj koncept slobode kolektiviteta – slobode naroda, slobode nacije,
slobode države. Shvaćate li vi koliko je ta većina glupa? S njima da
računam? Od njih da očekujem podršku? Toliko se glup, nažalost, ne mogu
niti praviti. Radije im pljunem u lice. Pa se oni skandaliziraju kako to
smijem. Pa smijem budale jedne! Smijem jer je to sloboda! Smijem jer
sam slobodan! I imam pravo svoju slobodu svakoga trenutka
suprotstavljati njihovoj gluposti. I svakodnevno ih izazivam na taj
dvoboj – sloboda protiv gluposti!
Hm … Pitate me i osjećam li se izdanim?!
Kontradikcija sama u sebi je u tome kako se netko koga etiketiraju
izdajnikom može osjećati izdanim? Može li izdajnik biti izdan?! I što je
to izdaja? Izdati možete jedino sami sebe. Samo sam sebe mogu izdati.
Jer jedino sebi dugujem apsolutnu lojalnost osobnoj slobodi. Zašto mi to
robujemo tim društveno prihvatljivim lojalnostima? Zašto robujemo
lojalnosti zajednici? Lojalnosti firmi? Lojalnosti zakonima? Lojalnosti
narodu? Lojalnosti vjeri? Lojalnosti državi? Ma shvaćate li vi koliko je
to poremećen koncept? A onda je i koncept onoga što je kome izdaja
nešto u ovom društvu potpuno poremećeno. Njima je izdaja kada pljunete
na njihove zastave, grbove, kada im se poserete po njihovim
„svetinjama“, kada pljujete po njihovim oslobođenjima, po njihovim
pobjedama, po njihovim ratovima. To je njima izdaja. A meni su njihove
zastave izdaja! Meni su izdaja njihovi grbovi! Meni su izdaja njihove
granice! Meni je njihov rat izdaja! Njihove pobjede i oslobođenja za
mene su ultimativni čin izdaje ljudskosti za „više ciljeve“ njihovih
poremećenih pripadnosti. Odbijam biti lojalan tom njihovom konceptu.
Imam pravo na pobunu protiv toga! I ako baš hoćete, imam pravo biti
izdajnik! Disident sam i izdajnik! Pobunjenik. Zašto? Zato što su za
mene svi oni izdajnici. Svojom mržnjom izdajnici su ljubavi. Svojom su
mržnjom izdajnici slobode. Svojom mržnjom izdali su najplemenitije s
čime se rodimo – ljudskost. E zato sam ja izdao njih, i oni su izdali
mene. Dvostruka izdaja. S time mogu preživjeti. Zapravo, jedino tako
mogu živjeti među njima. Tako da sam za njih izdajnik i tako da su oni
za mene izdajnici.
