Vladari
i vojskovođe su od davnina uočili značaj zaštite informacija o
svojim sposobnostima. Ako bi informacija procurila do mrskog
neprijatelja, mogla bi prouzrokovati katastrofalne posljedice. U
današnjem poslovnom svijetu zaštita povjerljivih informacija je
poslovni standard, a u mnogim slučajevima i zakonska obaveza. Svako
preduzeće treba imati razvijen informacioni sistem sa
implementacijom podsistema zaštite podataka. Naravno da je jako
bitno posjedovati tehničke mogućnosti zaštite sistema sa jasno
definisanim protokolima i nivoima pristupa, ali je mnogo bitnije
obuhvatiti sve organizacione i proceduralne faktore koji eventualno
mogu ugroziti sistem. Zato je jako bitno za svaku ozbiljnu kompaniju
da posjeduje Plan informacione sigurnosti. Osnovni stndardi vezani za
ovu materiju obuhvaćeni su standardom ISO 17799. Bitno je naglasiti
da standard predviđa obavezno definisanje zaštite i povjerljivosti
podataka ugovorom o radu koji potpisuje radnik. Imamo nekoliko
koncepta zaštite:
“Needto
know”, primjenjuju organizacije koje se bave inovativnim
tehnologijama (recimo uvođenje kolobroja u tehnološki proces). To
je jednostavan model i kaže da se pristup informacijama daje samo u
slučaju ako je izvjesnoj osobi potrebno za izvođenje faze
poslovnog procesa. U svakom drugom slučaju je zabranjen pristup
informaciji. Ovaj koncept primjenjuju labilni rukovodioci koji žele
povećati ličnu moć, rukovodioci koji primjenjuju aitokratski
stil.
“Bell-La
Padula model” , to je interni model koji formalizuju nivoe
diskrecije. Tu se vrši označavanje dokumenta po stepenu diskrecije
na: vrhovna tajna, tajna, povjerljivo i neklasifikovano.
U
autokratskom stilu sva vlast koncentrirana je u rukama jedne osobe
koja ima neograničenu moć u odlučivanju
-rukovodilac
sve aktivnosti planira sam i donosi sve poslovne odluke, određuje
zadatke za sve zaposlene i kontroliše njihovo izvršenje
-menadžeru
autokratskog stila važna je forma a ne sadržaj (npr. nije važno
što se radi u radnom vremenu već koliko je osoba provela sati na
radnom mjestu)
-
od zaposlenika se traži da rade i poslove koji nisu njihovo područje
ekspertize
-ne
pohvaljuju se postignuća zaposlenika, iznose se isključivo
negativnosti u tuđem radu (kritizerstvo)
-lična
dostignuća menadžer – autokrat preuveličava
u
takvom stilu karakteristike menadžmenta su sledeće:
vođa
- autokrat zapovijeda primjenjujući kazne / nagrade
-prisutan
je izostanak kreativnosti, inovativnosti i dvosmjerne komunikacije
-
takav rukovodilac ima uglavnom negativan stav prema podređenima što
se iskazuje kao nepovjerenje, omalovažavanje i arogancija
(prijetnje, povišeni ton)
-umjesto
traženja rješenja problema, traže se kazne / mjere za osobe koje
počine propuste u svom radu
-preduzimaju
se mjere kojima bi se „disciplinisali“ saradnici (stroža
evidencija radnog vremena, oduzimanje od plate, zastrašivanja,
spletke …)
s
druge strane imamo demokratski stil koga karakteriše
-
saradnici se uključuju u proces donošenja odluka
-zaposlenici
nisu podređeni, jer njih rukovodilac konzultira, oni participiraju u
donošenju odluka
-veze
su dvosmjerne i između menadžera i njegovog osoblja kao i između
osoblja samog
-temelj
ovog stila su dobri međuljudski odnosi, što rezultira većim
zadovoljstvom zaposlenih i većom produktivnosti
i
u takvom stilu su karakteristike menadžmenta sledeće:
-rukovodioci
demokratskog stila su pozitivno orijentisani, imaju razumijevanja,
ohrabruju svoje zaposlenike i pružaju im podršku
-ovakav
rukovodilac većinu aktivnosti planira sa rukovodećim timom i
zajedno donose poslovne odluke, potiče kreativnost i inovativnost
podređenih
Najviši
oblik rukovođenje koji se može primjeniti u ekspertskim preduzećima
sa visokokvalifikovanim specijalizovanim uposlenicima je
Leissez-Faire stil , a njega karakteriše
-vođenje
s minimalnim uplitanjem menadžera u rad zaposlenika, koji u ovom
slučaju imaju odriješene ruke i visoki stupen slobode odlučivati o
vlastitom ponašanju u radu
-zaposlenima
je prepušteno samostalno određivanje ciljeve i određivanje
sredstva za njihovo postizavanje, a uloga se menadžera svodi na
pomaganje u radu u prvom redu pribavljanjem potrebnih informacija za
rad i povezivanjem s vanjskim okruženjem
U
takvom sistemu rukovodioca karakteriše:
-menadžer
"odriješenih ruku" koristi svoju moć, ako je uopće
koristi, u vrlo maloj mjeri dajući podređenima visok stupanj
neovisnosti u njihovim postupcima
-
ovakvi vođe dopuštaju podređenima da postave svoje vlastite
ciljeve i odrede sredstva za njihovo ostvarenje
Sloboda
pristupa informacijama je conditio sine qua non (uslov
bez koga se ne može)
demokratskog procesa i predstavlja ustavnu kategoriju koje se
pojavljuje kao samostalno pravo, odnosno kao sastavni dio prava na
slobodno izražavanje utvrđeno članom 10. EKLJP-a. Ovo je osnovno
demokratsko pravo građana i veoma važno sredstvo u obezbjeđivanju
vladavine prava i dobrog upravljanja. Pristup informacijama omogućuje
građanima kontrolu svojih izabranih predstavnika i štiti od
zloupotrebe, ali omogućuje i participaciju građana u određivanju
prioriteta vlasti i veže se za koncept dobre vlade, što
podrazumijeva otvorenu vladu koja funkcionira na principima
efikasnosti, transparentnosti i zakonitosti. S ciljem osiguranja
ostvarivanja koncepta dobre vlade, vladine institucije obavezne su
osigurati javnost svog rada na način da pravodobno i opširno
informiraju javnost o svojim aktivnostima, odgovore na potrebe
građana, osiguraju pristupačnost i transparentnost. Pravo na
pristup informacijama uključuje pristup korisnika informacijama,
odnosno dostupnost informacija, te pravo na daljnje širenje
dostupnih informacija. Ono što se posebno mora istaći je da pravo
na pristup informacijama nije “protiv” vlasti, već za “građane”
i za “vlast”. Sloboda pristupa informacijama je kao takvo
propisano u brojnim međunarodnim dokumentima, uključujući:
Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda (član
19.); Pakt o građanskim i političkim pravima Ujedinjenih naroda
(član 19.); Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i
osnovnih sloboda (član 10.); Preporuke Vijeća Evrope; Arhušku
konvenciju i dr.
